Urbani i izgrađeni okoliš čini važan dio naših gradova i naselja. Sastoji se od betonskih džungli, prometnica, zgrada i različitih infrastrukturnih elemenata. No, često zaboravljamo da stabla također igraju ključnu ulogu u urbanom okruženju. Ona su vitalni dio našeg gradskog krajolika, pružajući nam zeleni kontrast i vitalne ekosustavne usluge.

Stabla u urbanom okolišu nisu samo ukras. Ona pružaju hlad i kisik, smanjuju onečišćenje zraka i oblikuju naš gradski pejzaž. U ovom dvanaestom dijelu naših Arborističkih crtica, istražujemo kako se stabla prilagođavaju različitim urbanim okruženjima i izazovima s kojima se suočavaju.

Šume u gradu Neke urbane sredine srećom imaju i prave šumske komplekse. Ovi prirodni otoci zelenila donose nam prirodnu ravnotežu u srcu gradske vreve. Iako su stabla u takvim šumama izložena urbanim utjecajima, ona se i dalje mogu razvijati ako im se pruži dovoljno prostora i održavanje koje je ključno. Bez pravilne njege i nadzora, šumske zajednice u urbanim sredinama postaju nesigurna mjesta za posjetitelje. Osim toga, stabla koja izgube konkurentnu prednost u odnosu na druge vitalnije primjerke često spontano propadaju. Stoga je očuvanje i pravilno održavanje ovih šumskih kompleksa od iznimne važnosti.

Park je dio grada u kojem se nalazi održavano zelenilo, često okružen znamenitim povijesnim građevinama. Međutim, rast stabala u parkovima može biti ograničen prisutnošću staza i infrastrukture. Ovo ograničenje može dovesti do oštećenja stabala i staza, pa je održavanje ravnoteže izazov. Osim toga, u parkovima grabljanjem otpalog lišća održavamo uredno okruženje, ali to može poremetiti prirodni ekosustav i tlo učiniti siromašnijim mineralnim tvarima. Stoga je kontroliranje količine hranjiva u parkovima ključno za zdrav rast stabala. Usprkos tlu siromašnijem hranjivima, stabla zadovoljavajuće rastu i razvijaju se u parkovima ako je ono dovoljno vlažno, kvalitetne strukture i teksture. 

Aleja je ulica, put, staza ili druga javna površina, s obje strane omeđena i ukrašena drvoredima ili nasadima. Uvjeti za rast stabala u alejama ovise o kvaliteti tla i građevinskom materijalu staza. Stabla u alejama s nekvalitetnim tlom blizu asfaltirane ili betonske staze izložena su raznim stresovima, što uvjetuje smanjeni fiziološki status stabla. S druge strane, postoje mnogi lijepi primjerci brižno održavanih aleja gdje rastu izrazito vitalna stabla.

Drvored je niz pravilno zasađenih stabala u ulici, aleji ili parku. Kako će stabla rasti, ovisi o infrastrukturi – stambenim objektima, podzemnim i nadzemnim instalacijama.  Ako u ulici postoje električne nadzemne žice, stabla drvoreda imaju ograničen prostor za razvoj krošnje. Kako ne bi ometala nadzemne instalacije, ta stabla često se drastično orezuju što im ne čini dobro. Poželjno je da se podzemne instalacije nalaze u zoni sive infrastrukture (kolnik, pločnik i sl.) zbog neometanog razvoja korijenskog sustava, ali i kako korijenje ne bi oštetilo cijevi. Najveći izazov drvoreda u ulicama je ograničen prostor za razvoj, dok drvorede u alejama ili parkovima uz povoljne ekološke uvjete čine lijepi primjerci stabala koji su neometano rasli i razvili se optimalno.

Grupice stabala ili pojedinačna stabla (soliteri) uz zgrade i kuće mogu se razviti u prekrasne primjerke ako su birane odgovarajuće vrste, uz pravilnu sadnju prilagođenu okolnom prostor.  Problem nastaje kada se stabla sade preblizu zgrada ili jedna drugima. S obzirom da grane i korijen stabala ne smiju dodirivati i oštećivati tuđu imovinu, stabla posađena preblizu stambenom objektu nemaju prostora za razvoj nadzemnih i podzemnih dijelova, te se moraju više orezivati što smanjuje njihovu ravnotežu i povećava opasnost od izvale. U dio korijenskog sustava uz zgradu, teško dopire oborinska voda. S te strane korijen se slabije razvija što je još jedan moguć uzrok izvale stabla. Kada se stabla posade preblizu jedna drugima, neka će odumrijeti zbog nedostatka prostora za razvoj, a ona koja će prevladati bit će narušene estetike. Zato je jako važno, kako bi se izbjegle ovakve situacije, prije svake sadnje dobro se educirati i u planiranje krajobraza uključiti stručnjake.

Soliterna stabla trebala bi imati dovoljno prostora za rast i razvoj krošnje te formiranje stabla, pod uvjetom da se korijen može neometano razvijati i u tlu. Ako se uz neki soliter naknadno izgrade staze, postoji mogućnost oštećenja korijenskog sustava te ono može odumrijeti. Neki soliteri mogu biti odmah kod sadnje smješteni u blizini staze ili slične infrastrukture te ih tijekom rasta i razvoja oštećivati i nadizati pločnik. Korijen nadiže pločnik jer raste, ali i nastoji doći do kisika koji ne cirkulira ispod asfalta ili betona. Ako su staze izgrađene od betonskih pločica (tlakavaca), zrak može prodrijeti u tlo, te su kod takvih staza oštećenja znatno manja.

Osim neadekvatnog prostornog razmještaja, na slabiji rast i razvoj stabala u urbanom okolišu, utječu i  visoka temperatura, siromašnije i zbijenije tlo, te manjak oborina na mikrolokacijama. Zbog takvih uvjeta stabla ne dožive svoj očekivani životni vijek. Promjena i održavanje prihvatljivih ekoloških i drugih uvjeta za rast i razvoj stabala u takvim sredinama, iziskuje značajna financijska sredstva kao i puno truda, što je često neostvariv izazov.  Ono na što možemo utjecati, jest odabir adekvatne vrste za pojedinu lokaciju, te na pravilan prostorni razmještaj. Kod odabira odgovarajuće vrste stabla treba voditi računa o vrsti, strukturi i teksturi tla, vlagi i raspoloživom prostoru. 

U svakom urbanom okolišu, stabla su ključna komponenta našeg životnog prostora. Njihova prilagodba i očuvanje zahtijevaju trud i pažnju kako bismo osigurali da i buduće generacije mogu uživati u blagodatima urbanih šuma i zelenih oaza u našim gradovima.

U prošlom blogu smo raspravljali o važnosti veteranskih stabala za unapređenje bioraznolikosti u okolini u kojoj se nalaze. U ovom tematskom blogu, dublje ćemo istražiti ulogu stabala u ciklusu kemijskih elemenata, tj. hranjivih tvari, u ekosustavima, uzimajući u obzir razvojnu dob stabala.

Ekosustav se sastoji od živih organizama i neživog okoliša kao ključnih komponenti koje zajedno oblikuju život na Zemlji. Kombinacija specifičnog fizikalno-kemijskog okoliša (biotop) i zajednice živih organizama (biocenoza) čini ekosustav.

Važni kemijski elementi, poput dušika, fosfora, kalcija, kalija, sumpora, željeza, magnezija i drugih, igraju ključnu ulogu u razvoju stabala. Ovi minerali se apsorbiraju iz tla putem korijenskog sustava stabala i sudjeluju u različitim fiziološkim procesima, od pupanja do sazrijevanja plodova.

Dušik, primjerice, potiče rast stabala i omogućuje sintezu bjelančevina poput alkaloida, terpena, masti, voskova i drugih tvari. Fosfor je važan za izgradnju stanica, DNA, proteina i enzima, posebno kod mladih biljaka. Glavni izvor fosfora za žive organizme su stijene i minerali bogati ovim elementom, iz kojih se fosfor oslobađa otapanjem, trošenjem ili iskapanjem tih ruda. Kalij podržava sazrijevanje biljnih tkiva i ključan je za prijenos vode kroz stablo te održavanje vitalnosti. Mikroelementi poput magnezija i željeza također su bitni za normalan razvoj stabala.

Unatoč stalnom uzimanju ovih hranjivih tvari iz okoline, one ostaju u ekosustavu. Stabla ih usvajaju iz tla i okoliša, koriste za svoje procese rasta i razvoja, a zatim ih putem određenih procesa vraćaju u okoliš.

Jesensko otpadanje lišća igra ključnu ulogu u ovom ciklusu, oslobađajući štetne tvari iz stabla, koje se tijekom vegetacije pohranjuju u vakuoli stanica lista. Osim što takve tvari odlaze u tlo, razgradnjom lišća se oslobađaju i nutrijenti koji postaju dostupni drugim biljkama, potičući kruženje tvari u ekosustavu.

Važno je napomenuti da kruženje tvari u ekosustavu nije zatvoren proces. Dio tvari se ispire dublje u tlo ili se povezuje u složenije spojeve, što može biti nedostupno stablima. Stabla mogu također apsorbirati nutrijente iz vanjskih izvora, kao što su tvari oslobođene iz stijena. Prodorom korijena takvih vrsta u vlažnim uvjetima tla, takva stabla postupno troše stijene. Ovisno o klimatskim uvjetima i nizu drugih čimbenika takav proces može trajati i nekoliko stoljeća. U Hrvatskoj najpoznatija takva vrsta je planinski bor – Pinus mugo Turra. Ljudski utjecaj također igra ulogu u dotoku hranjivih tvari u tlo, posebno u urbanim okolinama, gdje se često provodi kontrolirana prihrana stabala. No postupak prihranjivanja velikog odraslog i zrelog stabla nije jednostavan ni jeftin, stoga se ne prakticira u gradovima s nekoliko tisuća takvih stabala.

U urbanoj sredini, kruženje hranjivih tvari je ograničeno jer se otpadna masa stabala često uklanja s javnih površina, što sprečava pohranu nutrijenata u tlo. Također, stabla igraju ključnu ulogu u kruženju ugljika i vode. Ugljik, temeljni element u organskim spojevima, nalazi se u zraku ali i putem lanca prehrane cirkulira među organizmima te se vraća u atmosferu kroz procese disanja i razgradnje. Stabla također utječu na kruženje vode u ekosustavu, sudjelujući u hidrološkom ciklusu, gdje voda iz zraka pada na tlo. Dio vode usvoji korijenskim sustavom stabala. Dio vode koji stablo usvoji putem procesa transpiracije odlazi u atmosferu u obliku vodene pare, kondenzira se i ponovo vraća na tlo.

Važno je naglasiti da je kruženje tvari u prirodnim ekosustavima, poput šuma i livada, učinkovitije i jednostavnije od urbanih ekosustava. Trebalo bi stoga uložiti više napora u očuvanje prirodnih urbanih ekosustava. Ljudski utjecaj često narušava prirodnu ravnotežu u ciklusu tvari u prirodi, posebno u urbanim sredinama.

Kao društvo, moramo razmotriti svoje potrošačke navike i njihov utjecaj na okoliš. Samo tako možemo suzbiti problem prekomjernog ispuštanja CO2 u atmosferu, koji proizlazi iz masovne sječe šuma, industrijske aktivnosti i poljoprivrede. Kroz svijest i očuvanje prirodnih ekosustava, možemo pomoći očuvati planetu za buduće generacije.

U našem prethodnom blogu istraživali smo blagodati stabala u urbanim sredinama. Danas ćemo proširiti tu temu i govoriti o veteranskim stablima, koja imaju poseban značaj u očuvanju bioraznolikosti u urbanim sredinama.

Ali prije nego što dublje zaronimo u svijet veteranskih stabala, važno je razumjeti što točno podrazumijevamo pod tim izrazom. Stotinu stručnjaka može ponuditi stotinu različitih definicija, ali za potrebe ovog bloga koristit ćemo definiciju stručnjaka iz poduzeća “Urbani šumari d.o.o.”, s kojima često surađujemo.

Veteranska stabla su često stabla koja su u visokom stupnju zrelosti ili imaju osobine koje ih izdvajaju (kao što su duplje, šupljine, neobičan izgled, stanište za rijetke vrste, plodišta gljiva i druge osobine) i zahtijevaju poseban pristup u usporedbi s “običnim” stablima u urbanim sredinama ili šumama. Očuvanje takvih stabala važno je ne samo zbog njihove kulturne i povijesne vrijednosti, već i zbog njihova značajnog ekološkog doprinosa i estetskog utjecaja na krajolik.

Važno je napomenuti da pojam veteranskog stabla treba razlikovati od pojma “prastaro” ili “drevno” stablo (engl. Ancient tree). Prastaro ili drevno stablo može, ali ne mora biti veteransko stablo, dok veteransko stablo nije nužno staro stablo. Veteransko stablo može biti i mlađe stablo manjeg promjera debla u usporedbi s prastarim stablima, ali ga karakteriziraju značajke poput truleži debla, grana i korijena, prisutnost plodišta gljiva ili čak mrtvo drvo te šupljine. Takve osobine čine stablo idealnim staništem za rijetke organizme. Drugim riječima, stablo ne mora biti stoljetno da bi pokazivalo veteranske karakteristike. Pod utjecajem okoliša, prirodnih oštećenja ili aktivnog upravljanja, stablo može razviti značajke starijih stabala u mlađoj dobi.

Dob u kojoj stabla postaju veteranskim stablima ovisi i o njihovoj vrsti. Na primjer, brzo rastuće vrste poput breze ili vrbe mogu razviti veteranske karakteristike već u dobi od 150 godina, dok dugovječnije vrste poput hrasta u toj dobi obično još nisu dosegle starost potrebnu za veteransko stablo.

Veteranska stabla se mogu razvijati pojedinačno ili u skupinama. U Hrvatskoj se obično nalaze kao samostalna stabla. Također, mogu se pronaći u šumama, gradskim i ruralnim parkovima te u privatnim dvorištima. Pojavljuju se u raznim oblicima, uključujući i polardirana (šubarena) stabla, a o tome ćemo više pisati u nekom od budućih blogova.

Karakteristike veteranskih stabala uključuju umjeren do loš vitalitet, prisutnost nefunkcionalnog tkiva, rezignaciju (smanjenje) krošnje, visoku kolonizaciju gljiva ili trulež srži te visoku ekološku vrijednost. Stoga su veteranska stabla iznimno osjetljiva na značajne ekološke promjene u svom staništu (Drvodelić, 2022).

Zašto su veteranska stabla važna? Postoji nekoliko ključnih razloga:

Ekološka važnost: Veteranska stabla igraju ključnu ulogu u očuvanju bioraznolikosti u šumskim i urbanim ekosustavima. Ona služe kao stanište za rijetke gljive, beskralježnjake, lišajeve, mahovine, ptice, šišmiše i mnoge druge organizme.

Kulturno-povijesni značaj: Veteranska stabla često su povezana s povijesnim događajima ili poznatim osobama te imaju kulturnu vrijednost kao simboli prošlih vremena.

Genetski fond: Veteranska stabla mogu biti potomci jedinki formiranih nakon posljednjeg ledenog doba te sadržavati genetski materijal koji može biti ključan za razvoj novih sorti stabala otpornih na bolesti.

Proučavanje klimatskih promjena: Analiza godova debla može pružiti informacije o povijesnim lokalnim klimatskim promjenama, što je od iznimnog značaja za znanstvene istraživače.

Prikaz povijesti zemljišta: Veteranska stabla često otkrivaju informacije o povijesti korištenja zemljišta. Na primjer, šubarena stabla vrbe mogu ukazivati na nekadašnje rijeke koje su presušile.

Kada govorimo o području Europe, najviše je veteranskih stabala u Velikoj Britaniji, no najpoznatija je  tisa u crkvenom dvorištu Much Marcle u Herefordshireu u Belgiji, koja je stara više od 1500 godina i ima opseg od 9,52 metra. Ona predstavlja izuzetan primjer veteranskog stabla s bogatom poviješću i posebnim značajkama.

Važno je napomenuti da je za očuvanje veteranskih stabala potrebno primijeniti posebne mjere sigurnosti za posjetitelje ili prolaznike koji se kreću u njihovoj blizini. Uvijek je najbolje konzultirati se s certificiranim stručnjacima za veteranska stabla prilikom planiranja mjera zaštite. Ograda oko stabala i fotografiranje iz udaljenosti mogu biti korisni preventivni koraci kako bi se osigurala sigurnost i očuvanje tih dragocjenih prirodnih resursa.

Na kraju, veteranska stabla su ne samo ekološki važna, već i izrazito zanimljiva iz estetskog i kulturnog aspekta. Ona inspiriraju legende, folklorne priče, služe kao kulise povijesnih i kulturnih događanja, te često služe kao motiv umjetnicima.

U urbanim sredinama, bilo da se nalaze u parkovima, drvoredima ili kao soliterna stabla, prisutnost stabala i šuma pruža raznovrsne koristi koje sežu daleko izvan estetskog ugođaja. Bez obzira je li riječ o velikim šumskim kompleksima ili pojedinačnim stablima, dobrobiti koje pružaju su višestruke i osjećaju se na lokalnoj i globalnoj razini.

Dobrobiti koje na globalnoj razini pružaju veliki šumski kompleksi nazivamo općekorisne funkcije šuma (OKFŠ). Kvaliteta zraka u urbanim sredinama koje se nalaze u blizini takvih šuma daleko je viša, a klima ugodnija. Osim lokalnom stanovništvu, korisne su brojnim planinarima, šetačima i drugima koji biraju boravak u prirodi. Veliki šumski kompleksi često su zaštićeni kao nacionalni parkovi, rezervati ili drugo.

Stablo u vašoj ulici, kraj zgrade, na gradskom trgu ili u parku od neizmjerne je važnosti. Kako bismo u potpunosti razumjeli zašto je to tako, promotrimo prvo koje su to opće korisne funkcije šuma:

Zaštita od erozije, bujica i poplava: Stabla smanjuju rizik od erozije tla te sprječavaju bujice i poplave tako što usporavaju protok vode i drže tlo na mjestu.

Utjecaj na vodni režim i hidroenergetski sustav: Stabla reguliraju količinu vode u tlu što pozitivno utječe na vodne resurse i hidroenergetski sustav.

Utjecaj na plodnost tla i poljoprivredu: Listopadna stabla, primjerice, otpadnutim lišćem obogaćuju tlo hranjivim tvarima i čine ga plodnijim.

Utjecaj na klimu: Šume apsorbiraju CO2 i pridonose smanjenju stakleničkih plinova, čime doprinose borbi protiv klimatskih promjena.

Zaštita i unaprjeđenje čovjekova okoliša: Stabla filtriraju zrak i smanjuju prisutnost onečišćivača, čime poboljšavaju kvalitetu zraka u urbanim sredinama.

Stvaranje kisika i pročišćavanje atmosfere: Fotosinteza kroz koju stabla proizvode kisik ključna je komponenta održavanja zdravog okoliša.

Rekreativna, turistička i zdravstvena funkcija: Šume su mjesto za opuštanje, rekreaciju, turizam, pozitivno utječu na mentalno i fizičko zdravlje ljudi.

Utjecaj na faunu i lov: Šume pružaju stanište i hranu za mnoge vrste životinja te igraju važnu ulogu u očuvanju bioraznolikosti.

Šumska stabla su najveći pročišćivači voda i zraka jer listovi na sebe vežu suho i mokro taloženje. Ublažavaju učinke štetnog UV zračenja i najveći su proizvođači kisika. Šume su mjesta za hodanje, trčanje, vožnju biciklom i druge oblike rekreacije. 

A koje nam dobrobiti donose stabla u našoj neposrednoj blizini, u gradu gdje živimo?

U urbanim sredinama, parkovi, drvoredi i soliterna stabla imaju ključnu ulogu u oblikovanju okoline i poboljšanju kvalitete života građana. Evo nekoliko ključnih dobrobiti stabala u urbanim sredinama:

Pročišćavanje zraka: Osim što proizvode kisik potreban za disanje, stabla u tom procesu apsorbiraju CO2 iz atmosfere čime pridonose ublažavanju klimatskih promjena.

Regulacija temperature: Stabla pružaju hlad i smanjuju tzv. efekt urbanog toplinskog otoka, što pomaže u održavanju ugodne mikroklime. Organizacija za prehranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (Food and Agriculture Organization of the United Nations) smatra da je strateškim prostornim razmještajem stabala u urbanim sredinama moguće smanjiti temperaturu zraka za 2 °C do 8 °C.

Smanjenje potrebe za klima uređajima i grijanjem: Pravilnim razmještajem stabala oko stambenih zgrada smanjuje se potreba za rashlađivanjem prostora i do 30%, a 20 do 50% smanjuje se potrebna količina energije za grijanje.

Estetska vrijednost: Stabla doprinose ljepoti urbanog krajolika te povećavaju estetsku vrijednost okoline. Prema izvoru FOREST ASSESSMENT, MANAGEMENT AND CONSERVATION DIVISION, 2017., okoliš uređen stablima može povećati vrijednost nekretnine i do 20%.

Poboljšanje mentalnog zdravlja: Boravak u zelenom okruženju dokazano pozitivno utječe na mentalno i fizičko zdravlje, smanjuje stres, podiže raspoloženje te daje energiju.

Povećanje bioraznolikosti: Urbanim sredinama dodaju važan ekološki element te pružaju stanište za razne biljne i životinjske vrste.

Zaključno, prisutnost stabala u urbanim sredinama donosi širok spektar koristi koje doprinose boljem životnom okruženju za građane. Osim estetske vrijednosti, stabla imaju ključnu ulogu u očuvanju prirodne ravnoteže i zdravlja ekosustava. Kroz proces fotosinteze, ona proizvode kisik i apsorbiraju CO2, čime pridonose borbi protiv klimatskih promjena i poboljšavaju kvalitetu zraka. Reguliranje temperature i smanjenje potrebe za klima uređajima dodatno doprinose energetskoj efikasnosti i smanjenju troškova. Estetska vrijednost stabala obogaćuje urbanu scenografiju i čini okolinu ugodnijom za boravak. Njihova uloga u poboljšanju mentalnog zdravlja građana, kao i podrška bioraznolikosti, dodatni su faktori koji čine stabla neprocjenjivim resursom za urbanu zajednicu. Sve ove dobrobiti ukazuju na potrebu očuvanja i sadnje stabala u urbanim sredinama kako bi se osigurala održiva budućnost i bolji životni uvjeti za sve.

Životni vijek pojedinog stabla ovisi o vrsti stabla, klimi i njenim naglim promjenama, štetnicima i bolestima, te naposljetku genetici i utjecaju čovjeka.

Utjecaj čovjeka izuzet ćemo iz ovog bloga jer je to tema za sebe, a istražit ćemo kako ostali navedeni čimbenici utječu na trajanje života jednog stabla.

Životni vijek stabla uvelike ovisi o njegovoj vrsti. Poznato je kako se stabla dijele na brzorastuća kraćeg životnog vijeka i spororastuća dugovječna stabla. Nije to uvijek tako, ali iznimke potvrđuju pravilo.  Brzorastuća stabla su obično pionirske vrste na područjima s ograničenim uvjetima koje stvaraju povoljne uvjete za kasniju pojavu dugovječnijih vrsta. Ova pojava poznata je kao izmjena tipova šumskih zajednica.

Poznate autohtone brzorastuće vrste u Hrvatskoj su mliječ i gorski javor, breze, vrbe, crna i bijela topola, joha i dr.

Gospodarski značajne autohtone dugovječne vrste u Hrvatskoj su hrast lužnjak i kitnjak, obična bukva, borovi, lipe i dr. Nažalost ove vrste često ne dožive svoj puni potencijal jer budu posiječene u vrijeme optimalnog rasta zbog gospodarske iskoristivosti, no šumarska struka pokušava regulirati siječu te uspostaviti ravnotežu između broja mladih i starih sastojina stabala.

Faza starenja kod stabala može potrajati dugi niz godina ovisno o zahvatima i njezi, ali i lokaciji. Hrast lužnjak svoj optimalni razvoj doživi sa 120 godina nakon čega počinje stagnirati i starjeti što može potrajati idućih 120 pa i više godina.  

U urbanim sredinama stabla rastu u ograničenim i oskudnim uvjetima za razvoj podzemnog i nadzemnog dijela stabla s obzirom na dostupan prostor i manjak vode, korisnih mikroorganizama te zbijenije tlo.  Sve vrste stabala u takvim uvjetima žive kraće. Primjerice obična breza koja bi u idealnim uvjetima doživjela stotinjak godina, u gradu počinje odumirati već u dobi od 50 godina jer je zbog smanjene vitalnosti neotporna na štetnike i bolesti.

Kada bi se u urbanim sredinama osigurali idealni uvjeti, stabla bi živjela duže. No i s time treba biti na oprezu jer neke vrste prerastu prirodne dimenzije uz obilje tla i vode u gradu. Takva vrsta je primjerice planinski bor nižeg rasta (Pinus mugo) koji raste u planinskim predjelima s malo tla. U urbanim sredinama gdje prima obilje vode i tla, on može znatno premašiti visinu iz prirodnog okruženja.  

Nadalje, postoje i prašume, specifične po tome što se razvijaju u idealnim uvjetima, neovisno o ljudskom utjecaju. U prašumama stabla mogu postići iznimno visoku dob, a njihov životni vijek ograničen je biološkim čimbenicima poput štetnika i bolesti ili klimatskih promjena. U Hrvatskoj poznate prašume su Čorkova uvala, Ramina dolina, Prašnik, Bijele i Samarske stijene te Klepina dolina. Prašume su biološki bogatije od gospodarskih šuma jer sadrže veći broj starijih stabala koja pružaju stanište raznovrsnim organizmima.

Genetika također igra značajnu ulogu u životnom vijeku stabala. Na primjer, kod mediteranske vrste Cupressus sempervirens (obični čempres), dulje žive jedinke genetski otporne na bolest Seiridium cardinale, poznatu kao rak čempresove kore. Većina čempresa živi između 400 i 500 godina.

Kada se govori o rekordima, najstarije stablo na svijetu je smreka iz švedskog planinskog područja  stara otprilike 10 tisuća godina. Svake godine otkrivaju se nove vrste, što znači da se rekordi brzo ruše, ali jedno je sigurno – stabla mogu preživjeti duže od većine drugih organizama na Zemlji.

Obalna sekvoja (Sequoia sempervirens) iz američkog Nacionalnog parka Redwood drži rekord za najviše stablo na svijetu. Ovo impresivno stablo, nazvano Hyperion po grčkom titanu, bogu nebeskog svjetla, doseže visinu od oko 115 metara i staro je između 600 i 800 godina. Za usporedbu, to je više od Kipa slobode, Zagrebačke katedrale i Big Bena.

Priču o životnom vijeku stabala zaključujemo činjenicom da ona posjeduju iznimnu sposobnost prilagodbe, preživljavanja i dugovječnost unatoč svim izazovima klime, genetike, štetnika i bolesti. Te osobine poželjne su i nama ljudima, a posebno su nam važne u urbanim sredinama. Na koji način stabla pozitivno utječu na urbani okoliš i zašto bez stabala nema ni gradova, saznajte u idućem nastavku naših Arborističkih crtica. Do čitanja!

Dobrodošli natrag u još jedan arboristički kutak! U sedmom dijelu naše serije, istražujemo kako se stabla nose sa sušom – prilagođavaju li se ili odumiru. Suše su neizbježna stvarnost u životu stabala, ali kako se ona nose s tim izazovom? Pridružite nam se dok istražujemo različite mehanizme i strategije koje stabla koriste kako bi preživjela sušna razdoblja.

Prije svega, evo dobre vijesti – u većini slučajeva, stabla se uspijevaju prilagoditi kraćim sušnim razdobljima. Međutim, odumiranje i loše zdravstveno stanje stabala tijekom sušnih razdoblja često su posljedica više faktora. Sjećate li se našeg prethodnog bloga o zahtjevima stabala za ekološkim uvjetima? Različite vrste stabala imaju različite razine tolerancije na sušu. Na primjer, vrste poput hrasta crnike, mediteranskih borova i drugih mediteranskih drvenastih biljaka, poznate kao kserofiti, bolje podnose sušne uvjete u usporedbi s higrofitima kao što su hrast lužnjak, vrbe i crna joha.

Većina stabala koja rastu u Hrvatskoj spada u kategoriju mezofita, što znači da preferiraju umjereno opskrbljivanje vodom. Mezofitne vrste mogu preživjeti sušna razdoblja, ali to je ovisno o trajanju i učestalosti suše. I unutar iste vrste stabala može postojati varijabilnost u prilagodbi na sušu, što znači da neke jedinke bolje podnose nedostatak vode od drugih, ovisno o njihovom genotipu.

Stabla razvijaju različite mehanizme prilagodbe sušnim uvjetima. Da bismo to bolje razumjeli, potrebno je zaviriti u anatomiju dijelova stabla i razumjeti ključne elemente poput hormona, kemijskih reakcija i tlaka koji igraju ulogu u fiziološkim procesima stabla.

Jedan od načina na koji stabla reagiraju na sušu je odbacivanjem određenog postotka lisne mase kako bi se smanjila transpiracija, odnosno gubitak vode iz stabla. Međutim, konstantno odbacivanje lisne mase nije održivo rješenje ako suša traje dugo. Ukoliko stablo ne prilagodi druge mehanizme sušnim uvjetima, to može dovesti do odumiranja.

U odnosu podzemnog (korijenovog) i nadzemnog (debla i krošnje) dijela stabla ključnu ulogu igra funkcionalna ravnoteža između primanja vode i procesa fotosinteze. Ova harmonična interakcija omogućuje nadzemnom dijelu stabla da se razvija uz podršku vode koju isporučuje korijen, dok korijen raste zahvaljujući resursima koje proizvodi fotosinteza. Međutim, nedostatak vode remeti ovu prirodnu ravnotežu jer stablo više produkata fotosinteze koristi za pojačani rast korijena koji nastoji doći do vode potrebne za rast nadzemnog dijela.

Još jedan mehanizam kojim se stablo bori protiv suše je i zatvaranje stanica puči (otvora na listu). Kako navodi Sviličić (Šumarski fakultet, 2017.) sadržaj vode u tlu utječe na zatvaranje puči preko signalnih molekula fitohormona apscizinske kiseline koja se sintetizira u korijenu u slučaju smanjenja sadržaja vode. Apscizinska kiselina ksilemom (unutrašnjim drvom) dolazi do stanica zapornica gdje povećanje sadržaja apscizinske kiseline prekida ulazak iona kalija, što dovodi do smanjenja turgora (tlaka) i zatvaranja puči.

Vodni i toplotni stres čine sušni stres kojeg uzrokuje nedostatak vode i visoka temperatura. U ljetnim mjesecima stablo se prilagođava sušnim uvjetima odbacivanjem određene lisne mase dok se preostali listovi hlade isparavanjem velike količine vode.

Neka stabla prilagođavaju se suši anatomijom vlastitog lista, na način da površina lista izložena Sunčevu zračenju bude manja (sjetimo se borovih iglica).

Apsorpcija toplinske energije može se ograničiti i reflektiranjem svjetlosti. Tu zadaću imaju epikutikularni vosak na kutikuli i guste dlačice na površini lista koje također reflektiraju valne duljine aktivne u fotosintezi (Pevalek-Kozlina 2003).

Dakle, stabla razvijaju različite taktike kako bi se zaštitila od toplinskog stresa uzrokovanog sušom. Odbacivanje dijela lisne mase tijekom ljetnih mjeseci i reflektiranje svjetlosti pomoću voska na površini lista i dlačica, samo su neki od načina na koje stabla pokušavaju regulirati toplinu.

Naravno, stabla će lakše preživjeti tijekom kraćih sušnih razdoblja, dok će im duža sušna razdoblja biti stresnija i izazovnija.  Neke vrste stabala obilno donose plodove i kvalitetnije sjeme prije samog kraja životnog ciklusa kako bi očuvala potomstvo.  Postoji čak teza da neka stabla svoju prilagodbu na sušna razdoblja prenesu na svoje potomstvo koje se tada jednostavnije prilagođava, ali ona je jako upitna ako se stablo od početka razvija i doživi zrelost u idealnim uvjetima.

Dok suša ostaje izazov za stabla, ona ipak imaju nekoliko trikova u rukavu kako bi se bolje prilagodila ovim teškim uvjetima. U našem idućem blogu istražit ćemo koliko dugo stablo može preživjeti u idealnim prirodnim uvjetima te usporediti tu sposobnost s ograničenjima koja se javljaju u urbanim sredinama. Do čitanja!

Na Zemlji postoji mnogo vrsta stabala koja se dijele na različite tipove ovisno o njihovim zahtjevima za ekološkim uvjetima. Prema sklonosti svjetlosti razlikujemo četiri tipa: skiofite, poluskiofite, heliofite i poluheliofite. Skiofiti preferiraju sjenu i ne podnose direktnu sunčevu svjetlost, dok poluskiofiti uspijevaju u djelomičnoj sjeni. Heliofiti rastu na potpuno osunčanim mjestima, dok poluheliofiti rastu u uvjetima djelomične sunčeve svjetlosti.

Također, stabla se razlikuju prema traženoj količini vode. Higrofiti se odlikuju rastom u vlažnim staništima s obiljem vode, poput hrasta lužnjaka, crne johe i nekih vrsta vrba. Mezofiti zahtijevaju umjerenu vlažnost staništa gdje voda nije neprekidno prisutna. Najpoznatiji su grab, bukva, gorski javor, javor mliječ i obična breza koji prevladavu u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Kserofiti su prilagođeni sušnijim staništima poput mediteranskih područja, a među poznatim kserofitima u Hrvatskoj izdvajamo hrast crniku, alepski bor, bor piniju, obični čempres, lovor i planiku. Ovaj tip biljaka se prilagodio sušnim uvjetima različitim mehanizmima fiziološkog i morfološkog porijekla. Fiziološka prilagodba uključuje zatvaranje otvora ili stanica puči na listovima kako bi se spriječilo prekomjerno isparavanje vode iz biljke, dok stablo kod visokih temperatura može odbaciti višak lisne mase kako bi spriječilo preveliku transpiraciju (gubitak vode). Morfološka prilagodba obuhvaća razvoj lišća s voštanim slojem ili dlačicama, kao i razvoj trnova kako bi se što bolje zadržala voda u biljci.

Svaki od ovih tipova stabala može se prilagoditi kraćoj ili dužoj promjeni njihove ekološke niše, ovisno o samoj vrsti. Ipak, neke vrste se uspješnije prilagođavaju, dok druge teže ili čak izumiru jer se nikad ne uspiju potpuno prilagoditi.

Ekološka niša karakterizira skup uvjeta koji prevladavaju na određenom staništu i koji pogoduju razvoju pojedine vrste. Pokušat ćemo ovu složenost pojasniti na primjeru hrasta lužnjaka kao higrofita, kojemu odgovaraju vlažna staništa s visokom razinom podzemne vode i povremenim plavljenjem. Međutim, promjenom tih uvjeta, stablo hrasta se može prilagoditi i preživjeti. No, ako stanište dugo vremena ne pruža takve uvjete može doći do sušenja šuma hrasta lužnjaka. Biologija ove vrste ukazuje nam da ona razvija korijenski sustav sa žilom srčanicom koja je izraženija pri nižoj razini podzemne vode kako bi stablo doprelo do vode koja mu je potrebna za fiziološke procese. Hoće li se mlada stabla hrasta lužnjaka uspjeti prilagoditi razdobljima s niskom razinom podzemnih voda? Na ovo pitanje ne postoji definitivan odgovor, već će ga razjasniti vrijeme i znanstvena istraživanja.

Također je važno napomenuti da se neke vrste stabala mogu trajno prilagoditi promjeni ekoloških uvjeta putem mutacija, što rezultira otpornijim kultivarima.

U idućem blogu pobliže ćemo istražiti reakciju stabala na sušne uvjete i doznati kako neke vrste razvijaju posebne mehanizme obrane. Do čitanja!

Sva živa bića trebaju hranu za rast i razvoj. Ljudi, životinje i ostali organizmi direktno ili indirektno dobivaju hranu iz prirode.

Stabla, također, dobivaju hranu iz tla kroz korijenje, a potom je prenose do svih dijelova biljke putem procesa transpiracije. No, većinu hrane stablo zapravo proizvodi samo, i to putem procesa koji se naziva fotosinteza. Fotosinteza koristi Sunčevu energiju za pretvaranje vode i ugljikovog dioksida iz zraka u ugljikohidrate (šećer – C6H12O6), koji predstavljaju glavni izvor hrane i energije za različite fiziološke procese stabla. Osim toga, fotosinteza oslobađa kisik (O2) u atmosferu kao nusproizvod.

Kako se zapravo odvija proces fotosinteze? Taj proizvodni proces događa se unutar stanica biljaka, posebno u sitnim tijelima koja se zovu kloroplasti. Kloroplasti su plastidi, odnosno tijela u biljnim stanicama koja se nalaze u listovima i sadrže zeleni pigment poznat kao klorofil. Da bismo bolje razumjeli fotosintezu, korisno je poznavati strukturu i funkcioniranje biljnih stanica.

Kada voda apsorbirana putem korijena doseže u list, dolazi u kontakt sa slojevima klorofila u kloroplastima. U međuvremenu, ugljični dioksid (CO2) prisutan u zraku ulazi u list kroz otvore zvane puči, koje su mikroskopski male strukture na površini lista. Na taj način, pod utjecajem Sunčeve svjetlosti, voda i ugljični dioksid se kombiniraju u vrlo važnoj kemijskoj reakciji, rezultirajući proizvodnjom šećera i oslobađanjem kisika.

Višak šećera koji se proizvede tijekom fotosinteze biljka skladišti u deblu, korijenu, listovima ili plodovima. Većina listne mase koncentrira se na površini krošnje kako bi se maksimalno iskoristila Sunčeva svjetlost za fotosintezu. No, iako se listovi dublje u krošnji manje izlažu svjetlosti, oni također imaju važnu ulogu u procesu fotosinteze.

Količina fotosinteze može varirati ovisno o uvjetima u kojima stablo raste. Na primjer, stabla koja rastu na tlu bogatom humusom, dušikom, fosforom i kalijem obično imaju intenzivniju fotosintezu i viši indeks sadržaja ukupnih klorofila od stabala koja rastu u oskudnijim uvjetima. To je potvrđeno znanstvenim istraživanjem i radom Ž. Škvorca i suradnika objavljenim u Šumarskom listu 2012. godine.

U kišnim uvjetima, fotosinteza se može smanjiti ili čak potpuno zaustaviti, jer nema dovoljno Sunčeve svjetlosti i puči na listovima ostaju zatvorene. Uz odvijanje procesa fotosinteze, odvija se i proces transpiracije, putem kojeg voda putuje od korijena do lista. Kada stablo apsorbira CO2 kroz otvore na listovima, određena količina vode  isparava. U sušnim uvjetima, stablo smanjuje otvaranje puči kako bi smanjilo gubitak vode i time se može smanjiti apsorpcija CO2 iz atmosfere, što dovodi do slabije fotosinteze. No to ne znači da će stablo odumrijeti. Postoje mehanizmi kojima se stabla mogu prilagoditi suši, ali to je već tema za novi blog. Do čitanja u idućem nastavku!

Vjerojatno ste već čuli za plodove, ali jeste li znali kako se razvijaju i koje su njihove uloge? Plod je poseban organ koji se razvija kod određene skupine biljaka koje nazivamo kritosjemenjače. On potječe iz plodnice cvijeta i sastoji se od sjemena i usplođa.

Razlika između kritosjemenjača i golosjemenjača je u tome što kritosjemenjače razvijaju prave plodove, dok golosjemenjače imaju plodove gdje je golo sjeme zaštićeno posebnim drvenastim ljuskama kao što su to češeri kod četinjača ili je golo sjeme obloženo mesnatim ovojem poput sjemena ginka. No, obje skupine biljaka imaju sjeme koje se razvija iz cvijeta nakon oprašivanja i oplodnje.

Sjeme je iznimno važno za stabla jer im omogućuje razmnožavanje na udaljenijim mjestima i preživljavanje u različitim klimatskim uvjetima. Neki primjeri golosjemenjača koje možemo prepoznati su četinjače poput jele, smreke i bora, kao i ginko.

Svaki rod i vrsta golosjemenjača ima svoje prepoznatljive sjemenke, a kod četinjača se ističu i češeri koji ih okružuju.

Plodovi s pravim sjemenom i usplođem razvijaju se samo kod kritosjemenjača. Nakon oplodnje plodnice tučka, ona se zadebljava i pretvara u usplođe. Usplođe štiti sjemenku od vanjskih utjecaja i pomaže joj u rasprostiranju. Postoje suhi i sočni plodovi, a sočne plodove možemo podijeliti na koštunice i bobe.

Sigurno ste već upoznati s nekim tipovima plodova kao što su koštunica (kao breskva), boba, mahuna, tobolac i mnogi drugi. Proučavanjem ovih plodova detaljnije se bavi botanika.

Plodovi i sjemenke se rasprostiru na različite načine. Neki koriste životinje (zoohorija) ili vjetar (anemohorija) za širenje svojih sjemenki. Drugi se oslanjaju na vodu (hidrohorija) ili čak na ljude (antropohorija). Neki plodovi, poput pucavaca, imaju sposobnost samostalnog rasprostiranja. Pucavci puknu kada sazriju, izbacujući sjemenke na okolno područje.

Na kraju, važno je napomenuti da plodovi i sjemenke imaju važnu ulogu u hranidbenom lancu. Osim što ih konzumiramo kao hranu, oni pridonose prehrani drugih životinja i održavanju ekosustava. Međutim, važno je biti oprezan pri konzumaciji nepoznatih plodova i sjemenki. Neki plodovi mogu biti jestivi i ukusni, dok su drugi otrovni. Naša preporuka je da se informirate o sastavu prije nego što ih konzumirate.

Dio stabla koji se koristi za razmnožavanje naziva se cvijet. Cvijet je posebno oblikovan dio stabla koji sadrži reproduktivne organe i ima važnu ulogu u procesu oprašivanja. On privlači kukce i nosi reproduktivne organe stabla. Cvjetovi mogu imati samo muške ili samo ženske reproduktivne organe, a takve nazivamo jednospolnim cvjetovima. Također postoje i cvjetovi koji imaju oba spola, a njih nazivamo dvospolnim.

Postoje dvije vrste stabala prema cvjetovima: dvodomne i jednodomne. Dvodomne vrste imaju odvojene muške i ženske cvjetove, što znači da postoje posebna muška i posebna ženska stabla. Primjeri dvodomnih vrsta stabala su tisa, vrba iva, ginko i drugi. Jednodomne vrste stabala imaju cvjetove na kojima se nalaze i muški i ženski reproduktivni organi. Kod nekih stabala, muški i ženski organi su odvojeni na istoj biljci, dok se kod drugih stabala oba organa nalaze na istom cvijetu. Primjeri stabala s jednospolnim cvjetovima su jela, smreka, cedar, borovi, breza, likvidambar, joha i drugi, dok primjeri stabala s dvospolnim cvjetovima uključuju magnoliju, jorgovan, lipu, voćke poput jabuke, trešnje, breskve, hibiskus, katalpa i druge.

Kod četinjača, kao što su smreke i borovi, ženski reproduktivni organ predstavlja goli sjemeni zametak koji se nalazi u češerima. Kod ostalih stabala, kao što su cvjetnice (kritosjemenjače – Magnoliophyta), ženski reproduktivni organ, tučak, štiti sjemeni zametak od vanjskih utjecaja. Muški reproduktivni organi se nazivaju prašnici.

Oplodnja sjemenog zametka može se dogoditi na razne načine. To može uključivati prijenos peluda vjetrom ili pomoću različitih kukaca poput pčela, leptira i bumbara. Također, oplodnja se može dogoditi i putem direktnog kontakta koji je rezultat ljudske intervencije.

Kod četinjača se oprašivanje obično odvija putem vjetra (anemofilija), dok se kod cvjetnica oprašivanje obično događa pomoću korisnih kukaca (entomofilija). Kukce privlače mirisi i boje cvjetova. Nakon oprašivanja, dolazi do oplodnje sjemenog zametka, iako to nije uvijek slučaj. Ovisno o vrsti stabla, formiraju se različiti tipovi i oblici plodova. Više o tome možete pročitati u sljedećem nastavku Arborističkih crtica.