U urbanim sredinama, bilo da se nalaze u parkovima, drvoredima ili kao soliterna stabla, prisutnost stabala i šuma pruža raznovrsne koristi koje sežu daleko izvan estetskog ugođaja. Bez obzira je li riječ o velikim šumskim kompleksima ili pojedinačnim stablima, dobrobiti koje pružaju su višestruke i osjećaju se na lokalnoj i globalnoj razini.

Dobrobiti koje na globalnoj razini pružaju veliki šumski kompleksi nazivamo općekorisne funkcije šuma (OKFŠ). Kvaliteta zraka u urbanim sredinama koje se nalaze u blizini takvih šuma daleko je viša, a klima ugodnija. Osim lokalnom stanovništvu, korisne su brojnim planinarima, šetačima i drugima koji biraju boravak u prirodi. Veliki šumski kompleksi često su zaštićeni kao nacionalni parkovi, rezervati ili drugo.

Stablo u vašoj ulici, kraj zgrade, na gradskom trgu ili u parku od neizmjerne je važnosti. Kako bismo u potpunosti razumjeli zašto je to tako, promotrimo prvo koje su to opće korisne funkcije šuma:

Zaštita od erozije, bujica i poplava: Stabla smanjuju rizik od erozije tla te sprječavaju bujice i poplave tako što usporavaju protok vode i drže tlo na mjestu.

Utjecaj na vodni režim i hidroenergetski sustav: Stabla reguliraju količinu vode u tlu što pozitivno utječe na vodne resurse i hidroenergetski sustav.

Utjecaj na plodnost tla i poljoprivredu: Listopadna stabla, primjerice, otpadnutim lišćem obogaćuju tlo hranjivim tvarima i čine ga plodnijim.

Utjecaj na klimu: Šume apsorbiraju CO2 i pridonose smanjenju stakleničkih plinova, čime doprinose borbi protiv klimatskih promjena.

Zaštita i unaprjeđenje čovjekova okoliša: Stabla filtriraju zrak i smanjuju prisutnost onečišćivača, čime poboljšavaju kvalitetu zraka u urbanim sredinama.

Stvaranje kisika i pročišćavanje atmosfere: Fotosinteza kroz koju stabla proizvode kisik ključna je komponenta održavanja zdravog okoliša.

Rekreativna, turistička i zdravstvena funkcija: Šume su mjesto za opuštanje, rekreaciju, turizam, pozitivno utječu na mentalno i fizičko zdravlje ljudi.

Utjecaj na faunu i lov: Šume pružaju stanište i hranu za mnoge vrste životinja te igraju važnu ulogu u očuvanju bioraznolikosti.

Šumska stabla su najveći pročišćivači voda i zraka jer listovi na sebe vežu suho i mokro taloženje. Ublažavaju učinke štetnog UV zračenja i najveći su proizvođači kisika. Šume su mjesta za hodanje, trčanje, vožnju biciklom i druge oblike rekreacije. 

A koje nam dobrobiti donose stabla u našoj neposrednoj blizini, u gradu gdje živimo?

U urbanim sredinama, parkovi, drvoredi i soliterna stabla imaju ključnu ulogu u oblikovanju okoline i poboljšanju kvalitete života građana. Evo nekoliko ključnih dobrobiti stabala u urbanim sredinama:

Pročišćavanje zraka: Osim što proizvode kisik potreban za disanje, stabla u tom procesu apsorbiraju CO2 iz atmosfere čime pridonose ublažavanju klimatskih promjena.

Regulacija temperature: Stabla pružaju hlad i smanjuju tzv. efekt urbanog toplinskog otoka, što pomaže u održavanju ugodne mikroklime. Organizacija za prehranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (Food and Agriculture Organization of the United Nations) smatra da je strateškim prostornim razmještajem stabala u urbanim sredinama moguće smanjiti temperaturu zraka za 2 °C do 8 °C.

Smanjenje potrebe za klima uređajima i grijanjem: Pravilnim razmještajem stabala oko stambenih zgrada smanjuje se potreba za rashlađivanjem prostora i do 30%, a 20 do 50% smanjuje se potrebna količina energije za grijanje.

Estetska vrijednost: Stabla doprinose ljepoti urbanog krajolika te povećavaju estetsku vrijednost okoline. Prema izvoru FOREST ASSESSMENT, MANAGEMENT AND CONSERVATION DIVISION, 2017., okoliš uređen stablima može povećati vrijednost nekretnine i do 20%.

Poboljšanje mentalnog zdravlja: Boravak u zelenom okruženju dokazano pozitivno utječe na mentalno i fizičko zdravlje, smanjuje stres, podiže raspoloženje te daje energiju.

Povećanje bioraznolikosti: Urbanim sredinama dodaju važan ekološki element te pružaju stanište za razne biljne i životinjske vrste.

Zaključno, prisutnost stabala u urbanim sredinama donosi širok spektar koristi koje doprinose boljem životnom okruženju za građane. Osim estetske vrijednosti, stabla imaju ključnu ulogu u očuvanju prirodne ravnoteže i zdravlja ekosustava. Kroz proces fotosinteze, ona proizvode kisik i apsorbiraju CO2, čime pridonose borbi protiv klimatskih promjena i poboljšavaju kvalitetu zraka. Reguliranje temperature i smanjenje potrebe za klima uređajima dodatno doprinose energetskoj efikasnosti i smanjenju troškova. Estetska vrijednost stabala obogaćuje urbanu scenografiju i čini okolinu ugodnijom za boravak. Njihova uloga u poboljšanju mentalnog zdravlja građana, kao i podrška bioraznolikosti, dodatni su faktori koji čine stabla neprocjenjivim resursom za urbanu zajednicu. Sve ove dobrobiti ukazuju na potrebu očuvanja i sadnje stabala u urbanim sredinama kako bi se osigurala održiva budućnost i bolji životni uvjeti za sve.

Životni vijek pojedinog stabla ovisi o vrsti stabla, klimi i njenim naglim promjenama, štetnicima i bolestima, te naposljetku genetici i utjecaju čovjeka.

Utjecaj čovjeka izuzet ćemo iz ovog bloga jer je to tema za sebe, a istražit ćemo kako ostali navedeni čimbenici utječu na trajanje života jednog stabla.

Životni vijek stabla uvelike ovisi o njegovoj vrsti. Poznato je kako se stabla dijele na brzorastuća kraćeg životnog vijeka i spororastuća dugovječna stabla. Nije to uvijek tako, ali iznimke potvrđuju pravilo.  Brzorastuća stabla su obično pionirske vrste na područjima s ograničenim uvjetima koje stvaraju povoljne uvjete za kasniju pojavu dugovječnijih vrsta. Ova pojava poznata je kao izmjena tipova šumskih zajednica.

Poznate autohtone brzorastuće vrste u Hrvatskoj su mliječ i gorski javor, breze, vrbe, crna i bijela topola, joha i dr.

Gospodarski značajne autohtone dugovječne vrste u Hrvatskoj su hrast lužnjak i kitnjak, obična bukva, borovi, lipe i dr. Nažalost ove vrste često ne dožive svoj puni potencijal jer budu posiječene u vrijeme optimalnog rasta zbog gospodarske iskoristivosti, no šumarska struka pokušava regulirati siječu te uspostaviti ravnotežu između broja mladih i starih sastojina stabala.

Faza starenja kod stabala može potrajati dugi niz godina ovisno o zahvatima i njezi, ali i lokaciji. Hrast lužnjak svoj optimalni razvoj doživi sa 120 godina nakon čega počinje stagnirati i starjeti što može potrajati idućih 120 pa i više godina.  

U urbanim sredinama stabla rastu u ograničenim i oskudnim uvjetima za razvoj podzemnog i nadzemnog dijela stabla s obzirom na dostupan prostor i manjak vode, korisnih mikroorganizama te zbijenije tlo.  Sve vrste stabala u takvim uvjetima žive kraće. Primjerice obična breza koja bi u idealnim uvjetima doživjela stotinjak godina, u gradu počinje odumirati već u dobi od 50 godina jer je zbog smanjene vitalnosti neotporna na štetnike i bolesti.

Kada bi se u urbanim sredinama osigurali idealni uvjeti, stabla bi živjela duže. No i s time treba biti na oprezu jer neke vrste prerastu prirodne dimenzije uz obilje tla i vode u gradu. Takva vrsta je primjerice planinski bor nižeg rasta (Pinus mugo) koji raste u planinskim predjelima s malo tla. U urbanim sredinama gdje prima obilje vode i tla, on može znatno premašiti visinu iz prirodnog okruženja.  

Nadalje, postoje i prašume, specifične po tome što se razvijaju u idealnim uvjetima, neovisno o ljudskom utjecaju. U prašumama stabla mogu postići iznimno visoku dob, a njihov životni vijek ograničen je biološkim čimbenicima poput štetnika i bolesti ili klimatskih promjena. U Hrvatskoj poznate prašume su Čorkova uvala, Ramina dolina, Prašnik, Bijele i Samarske stijene te Klepina dolina. Prašume su biološki bogatije od gospodarskih šuma jer sadrže veći broj starijih stabala koja pružaju stanište raznovrsnim organizmima.

Genetika također igra značajnu ulogu u životnom vijeku stabala. Na primjer, kod mediteranske vrste Cupressus sempervirens (obični čempres), dulje žive jedinke genetski otporne na bolest Seiridium cardinale, poznatu kao rak čempresove kore. Većina čempresa živi između 400 i 500 godina.

Kada se govori o rekordima, najstarije stablo na svijetu je smreka iz švedskog planinskog područja  stara otprilike 10 tisuća godina. Svake godine otkrivaju se nove vrste, što znači da se rekordi brzo ruše, ali jedno je sigurno – stabla mogu preživjeti duže od većine drugih organizama na Zemlji.

Obalna sekvoja (Sequoia sempervirens) iz američkog Nacionalnog parka Redwood drži rekord za najviše stablo na svijetu. Ovo impresivno stablo, nazvano Hyperion po grčkom titanu, bogu nebeskog svjetla, doseže visinu od oko 115 metara i staro je između 600 i 800 godina. Za usporedbu, to je više od Kipa slobode, Zagrebačke katedrale i Big Bena.

Priču o životnom vijeku stabala zaključujemo činjenicom da ona posjeduju iznimnu sposobnost prilagodbe, preživljavanja i dugovječnost unatoč svim izazovima klime, genetike, štetnika i bolesti. Te osobine poželjne su i nama ljudima, a posebno su nam važne u urbanim sredinama. Na koji način stabla pozitivno utječu na urbani okoliš i zašto bez stabala nema ni gradova, saznajte u idućem nastavku naših Arborističkih crtica. Do čitanja!

Dobrodošli natrag u još jedan arboristički kutak! U sedmom dijelu naše serije, istražujemo kako se stabla nose sa sušom – prilagođavaju li se ili odumiru. Suše su neizbježna stvarnost u životu stabala, ali kako se ona nose s tim izazovom? Pridružite nam se dok istražujemo različite mehanizme i strategije koje stabla koriste kako bi preživjela sušna razdoblja.

Prije svega, evo dobre vijesti – u većini slučajeva, stabla se uspijevaju prilagoditi kraćim sušnim razdobljima. Međutim, odumiranje i loše zdravstveno stanje stabala tijekom sušnih razdoblja često su posljedica više faktora. Sjećate li se našeg prethodnog bloga o zahtjevima stabala za ekološkim uvjetima? Različite vrste stabala imaju različite razine tolerancije na sušu. Na primjer, vrste poput hrasta crnike, mediteranskih borova i drugih mediteranskih drvenastih biljaka, poznate kao kserofiti, bolje podnose sušne uvjete u usporedbi s higrofitima kao što su hrast lužnjak, vrbe i crna joha.

Većina stabala koja rastu u Hrvatskoj spada u kategoriju mezofita, što znači da preferiraju umjereno opskrbljivanje vodom. Mezofitne vrste mogu preživjeti sušna razdoblja, ali to je ovisno o trajanju i učestalosti suše. I unutar iste vrste stabala može postojati varijabilnost u prilagodbi na sušu, što znači da neke jedinke bolje podnose nedostatak vode od drugih, ovisno o njihovom genotipu.

Stabla razvijaju različite mehanizme prilagodbe sušnim uvjetima. Da bismo to bolje razumjeli, potrebno je zaviriti u anatomiju dijelova stabla i razumjeti ključne elemente poput hormona, kemijskih reakcija i tlaka koji igraju ulogu u fiziološkim procesima stabla.

Jedan od načina na koji stabla reagiraju na sušu je odbacivanjem određenog postotka lisne mase kako bi se smanjila transpiracija, odnosno gubitak vode iz stabla. Međutim, konstantno odbacivanje lisne mase nije održivo rješenje ako suša traje dugo. Ukoliko stablo ne prilagodi druge mehanizme sušnim uvjetima, to može dovesti do odumiranja.

U odnosu podzemnog (korijenovog) i nadzemnog (debla i krošnje) dijela stabla ključnu ulogu igra funkcionalna ravnoteža između primanja vode i procesa fotosinteze. Ova harmonična interakcija omogućuje nadzemnom dijelu stabla da se razvija uz podršku vode koju isporučuje korijen, dok korijen raste zahvaljujući resursima koje proizvodi fotosinteza. Međutim, nedostatak vode remeti ovu prirodnu ravnotežu jer stablo više produkata fotosinteze koristi za pojačani rast korijena koji nastoji doći do vode potrebne za rast nadzemnog dijela.

Još jedan mehanizam kojim se stablo bori protiv suše je i zatvaranje stanica puči (otvora na listu). Kako navodi Sviličić (Šumarski fakultet, 2017.) sadržaj vode u tlu utječe na zatvaranje puči preko signalnih molekula fitohormona apscizinske kiseline koja se sintetizira u korijenu u slučaju smanjenja sadržaja vode. Apscizinska kiselina ksilemom (unutrašnjim drvom) dolazi do stanica zapornica gdje povećanje sadržaja apscizinske kiseline prekida ulazak iona kalija, što dovodi do smanjenja turgora (tlaka) i zatvaranja puči.

Vodni i toplotni stres čine sušni stres kojeg uzrokuje nedostatak vode i visoka temperatura. U ljetnim mjesecima stablo se prilagođava sušnim uvjetima odbacivanjem određene lisne mase dok se preostali listovi hlade isparavanjem velike količine vode.

Neka stabla prilagođavaju se suši anatomijom vlastitog lista, na način da površina lista izložena Sunčevu zračenju bude manja (sjetimo se borovih iglica).

Apsorpcija toplinske energije može se ograničiti i reflektiranjem svjetlosti. Tu zadaću imaju epikutikularni vosak na kutikuli i guste dlačice na površini lista koje također reflektiraju valne duljine aktivne u fotosintezi (Pevalek-Kozlina 2003).

Dakle, stabla razvijaju različite taktike kako bi se zaštitila od toplinskog stresa uzrokovanog sušom. Odbacivanje dijela lisne mase tijekom ljetnih mjeseci i reflektiranje svjetlosti pomoću voska na površini lista i dlačica, samo su neki od načina na koje stabla pokušavaju regulirati toplinu.

Naravno, stabla će lakše preživjeti tijekom kraćih sušnih razdoblja, dok će im duža sušna razdoblja biti stresnija i izazovnija.  Neke vrste stabala obilno donose plodove i kvalitetnije sjeme prije samog kraja životnog ciklusa kako bi očuvala potomstvo.  Postoji čak teza da neka stabla svoju prilagodbu na sušna razdoblja prenesu na svoje potomstvo koje se tada jednostavnije prilagođava, ali ona je jako upitna ako se stablo od početka razvija i doživi zrelost u idealnim uvjetima.

Dok suša ostaje izazov za stabla, ona ipak imaju nekoliko trikova u rukavu kako bi se bolje prilagodila ovim teškim uvjetima. U našem idućem blogu istražit ćemo koliko dugo stablo može preživjeti u idealnim prirodnim uvjetima te usporediti tu sposobnost s ograničenjima koja se javljaju u urbanim sredinama. Do čitanja!

Na Zemlji postoji mnogo vrsta stabala koja se dijele na različite tipove ovisno o njihovim zahtjevima za ekološkim uvjetima. Prema sklonosti svjetlosti razlikujemo četiri tipa: skiofite, poluskiofite, heliofite i poluheliofite. Skiofiti preferiraju sjenu i ne podnose direktnu sunčevu svjetlost, dok poluskiofiti uspijevaju u djelomičnoj sjeni. Heliofiti rastu na potpuno osunčanim mjestima, dok poluheliofiti rastu u uvjetima djelomične sunčeve svjetlosti.

Također, stabla se razlikuju prema traženoj količini vode. Higrofiti se odlikuju rastom u vlažnim staništima s obiljem vode, poput hrasta lužnjaka, crne johe i nekih vrsta vrba. Mezofiti zahtijevaju umjerenu vlažnost staništa gdje voda nije neprekidno prisutna. Najpoznatiji su grab, bukva, gorski javor, javor mliječ i obična breza koji prevladavu u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Kserofiti su prilagođeni sušnijim staništima poput mediteranskih područja, a među poznatim kserofitima u Hrvatskoj izdvajamo hrast crniku, alepski bor, bor piniju, obični čempres, lovor i planiku. Ovaj tip biljaka se prilagodio sušnim uvjetima različitim mehanizmima fiziološkog i morfološkog porijekla. Fiziološka prilagodba uključuje zatvaranje otvora ili stanica puči na listovima kako bi se spriječilo prekomjerno isparavanje vode iz biljke, dok stablo kod visokih temperatura može odbaciti višak lisne mase kako bi spriječilo preveliku transpiraciju (gubitak vode). Morfološka prilagodba obuhvaća razvoj lišća s voštanim slojem ili dlačicama, kao i razvoj trnova kako bi se što bolje zadržala voda u biljci.

Svaki od ovih tipova stabala može se prilagoditi kraćoj ili dužoj promjeni njihove ekološke niše, ovisno o samoj vrsti. Ipak, neke vrste se uspješnije prilagođavaju, dok druge teže ili čak izumiru jer se nikad ne uspiju potpuno prilagoditi.

Ekološka niša karakterizira skup uvjeta koji prevladavaju na određenom staništu i koji pogoduju razvoju pojedine vrste. Pokušat ćemo ovu složenost pojasniti na primjeru hrasta lužnjaka kao higrofita, kojemu odgovaraju vlažna staništa s visokom razinom podzemne vode i povremenim plavljenjem. Međutim, promjenom tih uvjeta, stablo hrasta se može prilagoditi i preživjeti. No, ako stanište dugo vremena ne pruža takve uvjete može doći do sušenja šuma hrasta lužnjaka. Biologija ove vrste ukazuje nam da ona razvija korijenski sustav sa žilom srčanicom koja je izraženija pri nižoj razini podzemne vode kako bi stablo doprelo do vode koja mu je potrebna za fiziološke procese. Hoće li se mlada stabla hrasta lužnjaka uspjeti prilagoditi razdobljima s niskom razinom podzemnih voda? Na ovo pitanje ne postoji definitivan odgovor, već će ga razjasniti vrijeme i znanstvena istraživanja.

Također je važno napomenuti da se neke vrste stabala mogu trajno prilagoditi promjeni ekoloških uvjeta putem mutacija, što rezultira otpornijim kultivarima.

U idućem blogu pobliže ćemo istražiti reakciju stabala na sušne uvjete i doznati kako neke vrste razvijaju posebne mehanizme obrane. Do čitanja!

Sva živa bića trebaju hranu za rast i razvoj. Ljudi, životinje i ostali organizmi direktno ili indirektno dobivaju hranu iz prirode.

Stabla, također, dobivaju hranu iz tla kroz korijenje, a potom je prenose do svih dijelova biljke putem procesa transpiracije. No, većinu hrane stablo zapravo proizvodi samo, i to putem procesa koji se naziva fotosinteza. Fotosinteza koristi Sunčevu energiju za pretvaranje vode i ugljikovog dioksida iz zraka u ugljikohidrate (šećer – C6H12O6), koji predstavljaju glavni izvor hrane i energije za različite fiziološke procese stabla. Osim toga, fotosinteza oslobađa kisik (O2) u atmosferu kao nusproizvod.

Kako se zapravo odvija proces fotosinteze? Taj proizvodni proces događa se unutar stanica biljaka, posebno u sitnim tijelima koja se zovu kloroplasti. Kloroplasti su plastidi, odnosno tijela u biljnim stanicama koja se nalaze u listovima i sadrže zeleni pigment poznat kao klorofil. Da bismo bolje razumjeli fotosintezu, korisno je poznavati strukturu i funkcioniranje biljnih stanica.

Kada voda apsorbirana putem korijena doseže u list, dolazi u kontakt sa slojevima klorofila u kloroplastima. U međuvremenu, ugljični dioksid (CO2) prisutan u zraku ulazi u list kroz otvore zvane puči, koje su mikroskopski male strukture na površini lista. Na taj način, pod utjecajem Sunčeve svjetlosti, voda i ugljični dioksid se kombiniraju u vrlo važnoj kemijskoj reakciji, rezultirajući proizvodnjom šećera i oslobađanjem kisika.

Višak šećera koji se proizvede tijekom fotosinteze biljka skladišti u deblu, korijenu, listovima ili plodovima. Većina listne mase koncentrira se na površini krošnje kako bi se maksimalno iskoristila Sunčeva svjetlost za fotosintezu. No, iako se listovi dublje u krošnji manje izlažu svjetlosti, oni također imaju važnu ulogu u procesu fotosinteze.

Količina fotosinteze može varirati ovisno o uvjetima u kojima stablo raste. Na primjer, stabla koja rastu na tlu bogatom humusom, dušikom, fosforom i kalijem obično imaju intenzivniju fotosintezu i viši indeks sadržaja ukupnih klorofila od stabala koja rastu u oskudnijim uvjetima. To je potvrđeno znanstvenim istraživanjem i radom Ž. Škvorca i suradnika objavljenim u Šumarskom listu 2012. godine.

U kišnim uvjetima, fotosinteza se može smanjiti ili čak potpuno zaustaviti, jer nema dovoljno Sunčeve svjetlosti i puči na listovima ostaju zatvorene. Uz odvijanje procesa fotosinteze, odvija se i proces transpiracije, putem kojeg voda putuje od korijena do lista. Kada stablo apsorbira CO2 kroz otvore na listovima, određena količina vode  isparava. U sušnim uvjetima, stablo smanjuje otvaranje puči kako bi smanjilo gubitak vode i time se može smanjiti apsorpcija CO2 iz atmosfere, što dovodi do slabije fotosinteze. No to ne znači da će stablo odumrijeti. Postoje mehanizmi kojima se stabla mogu prilagoditi suši, ali to je već tema za novi blog. Do čitanja u idućem nastavku!

Vjerojatno ste već čuli za plodove, ali jeste li znali kako se razvijaju i koje su njihove uloge? Plod je poseban organ koji se razvija kod određene skupine biljaka koje nazivamo kritosjemenjače. On potječe iz plodnice cvijeta i sastoji se od sjemena i usplođa.

Razlika između kritosjemenjača i golosjemenjača je u tome što kritosjemenjače razvijaju prave plodove, dok golosjemenjače imaju plodove gdje je golo sjeme zaštićeno posebnim drvenastim ljuskama kao što su to češeri kod četinjača ili je golo sjeme obloženo mesnatim ovojem poput sjemena ginka. No, obje skupine biljaka imaju sjeme koje se razvija iz cvijeta nakon oprašivanja i oplodnje.

Sjeme je iznimno važno za stabla jer im omogućuje razmnožavanje na udaljenijim mjestima i preživljavanje u različitim klimatskim uvjetima. Neki primjeri golosjemenjača koje možemo prepoznati su četinjače poput jele, smreke i bora, kao i ginko.

Svaki rod i vrsta golosjemenjača ima svoje prepoznatljive sjemenke, a kod četinjača se ističu i češeri koji ih okružuju.

Plodovi s pravim sjemenom i usplođem razvijaju se samo kod kritosjemenjača. Nakon oplodnje plodnice tučka, ona se zadebljava i pretvara u usplođe. Usplođe štiti sjemenku od vanjskih utjecaja i pomaže joj u rasprostiranju. Postoje suhi i sočni plodovi, a sočne plodove možemo podijeliti na koštunice i bobe.

Sigurno ste već upoznati s nekim tipovima plodova kao što su koštunica (kao breskva), boba, mahuna, tobolac i mnogi drugi. Proučavanjem ovih plodova detaljnije se bavi botanika.

Plodovi i sjemenke se rasprostiru na različite načine. Neki koriste životinje (zoohorija) ili vjetar (anemohorija) za širenje svojih sjemenki. Drugi se oslanjaju na vodu (hidrohorija) ili čak na ljude (antropohorija). Neki plodovi, poput pucavaca, imaju sposobnost samostalnog rasprostiranja. Pucavci puknu kada sazriju, izbacujući sjemenke na okolno područje.

Na kraju, važno je napomenuti da plodovi i sjemenke imaju važnu ulogu u hranidbenom lancu. Osim što ih konzumiramo kao hranu, oni pridonose prehrani drugih životinja i održavanju ekosustava. Međutim, važno je biti oprezan pri konzumaciji nepoznatih plodova i sjemenki. Neki plodovi mogu biti jestivi i ukusni, dok su drugi otrovni. Naša preporuka je da se informirate o sastavu prije nego što ih konzumirate.

Dio stabla koji se koristi za razmnožavanje naziva se cvijet. Cvijet je posebno oblikovan dio stabla koji sadrži reproduktivne organe i ima važnu ulogu u procesu oprašivanja. On privlači kukce i nosi reproduktivne organe stabla. Cvjetovi mogu imati samo muške ili samo ženske reproduktivne organe, a takve nazivamo jednospolnim cvjetovima. Također postoje i cvjetovi koji imaju oba spola, a njih nazivamo dvospolnim.

Postoje dvije vrste stabala prema cvjetovima: dvodomne i jednodomne. Dvodomne vrste imaju odvojene muške i ženske cvjetove, što znači da postoje posebna muška i posebna ženska stabla. Primjeri dvodomnih vrsta stabala su tisa, vrba iva, ginko i drugi. Jednodomne vrste stabala imaju cvjetove na kojima se nalaze i muški i ženski reproduktivni organi. Kod nekih stabala, muški i ženski organi su odvojeni na istoj biljci, dok se kod drugih stabala oba organa nalaze na istom cvijetu. Primjeri stabala s jednospolnim cvjetovima su jela, smreka, cedar, borovi, breza, likvidambar, joha i drugi, dok primjeri stabala s dvospolnim cvjetovima uključuju magnoliju, jorgovan, lipu, voćke poput jabuke, trešnje, breskve, hibiskus, katalpa i druge.

Kod četinjača, kao što su smreke i borovi, ženski reproduktivni organ predstavlja goli sjemeni zametak koji se nalazi u češerima. Kod ostalih stabala, kao što su cvjetnice (kritosjemenjače – Magnoliophyta), ženski reproduktivni organ, tučak, štiti sjemeni zametak od vanjskih utjecaja. Muški reproduktivni organi se nazivaju prašnici.

Oplodnja sjemenog zametka može se dogoditi na razne načine. To može uključivati prijenos peluda vjetrom ili pomoću različitih kukaca poput pčela, leptira i bumbara. Također, oplodnja se može dogoditi i putem direktnog kontakta koji je rezultat ljudske intervencije.

Kod četinjača se oprašivanje obično odvija putem vjetra (anemofilija), dok se kod cvjetnica oprašivanje obično događa pomoću korisnih kukaca (entomofilija). Kukce privlače mirisi i boje cvjetova. Nakon oprašivanja, dolazi do oplodnje sjemenog zametka, iako to nije uvijek slučaj. Ovisno o vrsti stabla, formiraju se različiti tipovi i oblici plodova. Više o tome možete pročitati u sljedećem nastavku Arborističkih crtica.

Stablo se sastoji od tri osnovna dijela: korijena, debla i krošnje. Podzemni dio stabla je korijenski sustav, dok su deblo i krošnja njegov nadzemni dio.

Korijen se sastoji od stabilizirajućeg dijela koji služi za održavanje stabilnosti stabla te upijajućeg dijela koji apsorbira vodu i hranjive tvari iz tla. Sitno korijenje ili korijenove dlačice nalaze se na kraju stabilizirajućeg korijena i služe za upijanje vode i hranjivih tvari. Ovisno o vrsti stabla i ekološkim uvjetima, korijenski sustav može biti razgranat, površinski ili imati žilu srčanicu.

Zanimljivo je da postoje i zračni korijeni koji se javljaju kod određenih vrsta stabala. Oni rastu čak do pola metra iznad vode i tla i omogućuju opskrbu ostalog dijela korijenja kisikom koji se nalazi pod vodom. Taj korijen ima važnu funkciju prozračivanja jer inače bi korijenje u vodi patilo od nedostatka kisika.

Deblo povezuje korijen i krošnju stabla. Kroz deblo se provode voda i minerali od korijena do lista (proces nazvan transpiracija), kao i hranjive tvari od lista do korijena (asimilacija). Deblo ima ne samo provodne stanice, već i druge stanice koje pružaju mehaničku stabilnost i zaštitu (kora). Anatomska građa debla i grana je jednaka, samo su grane manjih promjera.

Krošnja se sastoji od debljih i tanjih grana, listova, cvjetova i plodova. Ona započinje kod prvog grananja. Provodni elementi iz korijena i debla nastavljaju se na grane i završavaju u listu. Krošnja može imati različite oblike ovisno o rasporedu grana. Primjerice, piramidalan oblik karakterizira jedna glavna provodnica i člankovito raspoređene postrane grane, dok je razgranati oblik karakterističan za većinu listopadnih stabala.

Listovi stabala imaju različite oblike ovisno o vrsti. Većina stablašica (listopadnih stabala i nekih četinjača poput ginka) ima plojku, bazu, peteljku i palistiće kao osnovne dijelove lista. Kod četinjača, list čine duže ili kraće iglice. Glavna funkcija lista je proizvodnja hranjivih tvari (šećera, ugljikohidrata) putem procesa fotosinteze. Listovi također mogu asimilirati razne tvari iz atmosfere i skladištiti ih u dijelovima stabla. Oblik lista karakterističan je za svaku vrstu i koristi se kao pokazatelj pri identifikaciji roda i vrste stabla.

Reprodukcijski organi stabla su cvjetovi i plodovi, koji su sastavni dio krošnje. Više o toj temi čitajte u idućem nastavku naših Arborističkih crtica.

Dobrodošli u svijet arborikulture – znanosti o drveću i šumama! Arborikultura je sveobuhvatna disciplina koja istražuje, održava i upravlja drvećem kako bismo sačuvali prirodu i stvorili održiva okolišna rješenja. Kroz proučavanje stabala, njihove biologije, ekologije i uloge u našem svakodnevnom životu, arborikultura nas uči kako očuvati i maksimalno iskoristiti prednosti koje drveće pruža našem planetu i zajednici.

Jeste li se ikada zapitali što čini stabla tako posebnima?

Stablo je višegodišnja biljka koju karakteriziraju dijelovi poput korijena, debla i krošnje koja se sastoji od grana i lišća.

Razlikujemo stabla raznih rodova i vrsta, visina, oblika, boja kore i lišća, starosti, ekoloških zahtjeva i pružanja benefita.

Neke vrste stabala imaju usku ekološku nišu i ne uspijevaju svugdje, dok druge imaju široku ekološku nišu što znači da mogu podnijeti različite ekološke uvjete i uspijevati na više lokaliteta.

Najpoznatija funkcija stabla je apsorbiranje CO2 iz atmosfere te proizvodnja hrane za vlastite potrebe i proizvodnja kisika kojeg udišu svi živi organizmi na Zemlji pa tako i čovjek. Ona poboljšavaju kvalitetu zraka, smanjuju buku i stvaraju ugodno okruženje. Pružaju hlad i zaklon od sunca stvarajući prirodnu oazu u gradovima i naseljima.

Dobrobiti koje stabla pružaju su zaista nebrojene. Osim ekološke, stabla imaju i važnu gospodarsku ulogu. Ona nam pružaju hranu, drvo za građu i gorivo te mnoge druge sirovine. Stabla su dom mnogim životinjama i insektima. Osim toga, ona su ukras, a vrlo često i simbol raznih mjesta i kultura. Stabla mogu rasti pojedinačno i u grupama. Soliterna stabla (sl.1) su obično razgranatija, dok se šumska stabla (sl.2) natječu za sunčevu svjetlost i rastu visoko prema nebu.

Sada kada ste bolje upoznali stabla i njihovu važnost, u prolazu zastanite pored jednog i doživite njegovu ljepotu. Pratite nas i dalje jer ćemo vas u našim Arborističkim crticama upoznati sa svime što niste znali o stablima – doznat ćete koliko dugo žive, kako funkcioniraju u urbanom okolišu, što je to ugljični otisak i još puno zanimljivosti.

U idućem nastavku pišemo o dijelovima stabla. Do čitanja!