Na Zemlji postoji mnogo vrsta stabala koja se dijele na različite tipove ovisno o njihovim zahtjevima za ekološkim uvjetima. Prema sklonosti svjetlosti razlikujemo četiri tipa: skiofite, poluskiofite, heliofite i poluheliofite. Skiofiti preferiraju sjenu i ne podnose direktnu sunčevu svjetlost, dok poluskiofiti uspijevaju u djelomičnoj sjeni. Heliofiti rastu na potpuno osunčanim mjestima, dok poluheliofiti rastu u uvjetima djelomične sunčeve svjetlosti.
Također, stabla se razlikuju prema traženoj količini vode. Higrofiti se odlikuju rastom u vlažnim staništima s obiljem vode, poput hrasta lužnjaka, crne johe i nekih vrsta vrba. Mezofiti zahtijevaju umjerenu vlažnost staništa gdje voda nije neprekidno prisutna. Najpoznatiji su grab, bukva, gorski javor, javor mliječ i obična breza koji prevladavu u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Kserofiti su prilagođeni sušnijim staništima poput mediteranskih područja, a među poznatim kserofitima u Hrvatskoj izdvajamo hrast crniku, alepski bor, bor piniju, obični čempres, lovor i planiku. Ovaj tip biljaka se prilagodio sušnim uvjetima različitim mehanizmima fiziološkog i morfološkog porijekla. Fiziološka prilagodba uključuje zatvaranje otvora ili stanica puči na listovima kako bi se spriječilo prekomjerno isparavanje vode iz biljke, dok stablo kod visokih temperatura može odbaciti višak lisne mase kako bi spriječilo preveliku transpiraciju (gubitak vode). Morfološka prilagodba obuhvaća razvoj lišća s voštanim slojem ili dlačicama, kao i razvoj trnova kako bi se što bolje zadržala voda u biljci.
Svaki od ovih tipova stabala može se prilagoditi kraćoj ili dužoj promjeni njihove ekološke niše, ovisno o samoj vrsti. Ipak, neke vrste se uspješnije prilagođavaju, dok druge teže ili čak izumiru jer se nikad ne uspiju potpuno prilagoditi.
Ekološka niša karakterizira skup uvjeta koji prevladavaju na određenom staništu i koji pogoduju razvoju pojedine vrste. Pokušat ćemo ovu složenost pojasniti na primjeru hrasta lužnjaka kao higrofita, kojemu odgovaraju vlažna staništa s visokom razinom podzemne vode i povremenim plavljenjem. Međutim, promjenom tih uvjeta, stablo hrasta se može prilagoditi i preživjeti. No, ako stanište dugo vremena ne pruža takve uvjete može doći do sušenja šuma hrasta lužnjaka. Biologija ove vrste ukazuje nam da ona razvija korijenski sustav sa žilom srčanicom koja je izraženija pri nižoj razini podzemne vode kako bi stablo doprelo do vode koja mu je potrebna za fiziološke procese. Hoće li se mlada stabla hrasta lužnjaka uspjeti prilagoditi razdobljima s niskom razinom podzemnih voda? Na ovo pitanje ne postoji definitivan odgovor, već će ga razjasniti vrijeme i znanstvena istraživanja.
Također je važno napomenuti da se neke vrste stabala mogu trajno prilagoditi promjeni ekoloških uvjeta putem mutacija, što rezultira otpornijim kultivarima.
U idućem blogu pobliže ćemo istražiti reakciju stabala na sušne uvjete i doznati kako neke vrste razvijaju posebne mehanizme obrane. Do čitanja!