Dobrodošli natrag u još jedan arboristički kutak! U sedmom dijelu naše serije, istražujemo kako se stabla nose sa sušom – prilagođavaju li se ili odumiru. Suše su neizbježna stvarnost u životu stabala, ali kako se ona nose s tim izazovom? Pridružite nam se dok istražujemo različite mehanizme i strategije koje stabla koriste kako bi preživjela sušna razdoblja.
Prije svega, evo dobre vijesti – u većini slučajeva, stabla se uspijevaju prilagoditi kraćim sušnim razdobljima. Međutim, odumiranje i loše zdravstveno stanje stabala tijekom sušnih razdoblja često su posljedica više faktora. Sjećate li se našeg prethodnog bloga o zahtjevima stabala za ekološkim uvjetima? Različite vrste stabala imaju različite razine tolerancije na sušu. Na primjer, vrste poput hrasta crnike, mediteranskih borova i drugih mediteranskih drvenastih biljaka, poznate kao kserofiti, bolje podnose sušne uvjete u usporedbi s higrofitima kao što su hrast lužnjak, vrbe i crna joha.
Većina stabala koja rastu u Hrvatskoj spada u kategoriju mezofita, što znači da preferiraju umjereno opskrbljivanje vodom. Mezofitne vrste mogu preživjeti sušna razdoblja, ali to je ovisno o trajanju i učestalosti suše. I unutar iste vrste stabala može postojati varijabilnost u prilagodbi na sušu, što znači da neke jedinke bolje podnose nedostatak vode od drugih, ovisno o njihovom genotipu.
Stabla razvijaju različite mehanizme prilagodbe sušnim uvjetima. Da bismo to bolje razumjeli, potrebno je zaviriti u anatomiju dijelova stabla i razumjeti ključne elemente poput hormona, kemijskih reakcija i tlaka koji igraju ulogu u fiziološkim procesima stabla.
Jedan od načina na koji stabla reagiraju na sušu je odbacivanjem određenog postotka lisne mase kako bi se smanjila transpiracija, odnosno gubitak vode iz stabla. Međutim, konstantno odbacivanje lisne mase nije održivo rješenje ako suša traje dugo. Ukoliko stablo ne prilagodi druge mehanizme sušnim uvjetima, to može dovesti do odumiranja.
U odnosu podzemnog (korijenovog) i nadzemnog (debla i krošnje) dijela stabla ključnu ulogu igra funkcionalna ravnoteža između primanja vode i procesa fotosinteze. Ova harmonična interakcija omogućuje nadzemnom dijelu stabla da se razvija uz podršku vode koju isporučuje korijen, dok korijen raste zahvaljujući resursima koje proizvodi fotosinteza. Međutim, nedostatak vode remeti ovu prirodnu ravnotežu jer stablo više produkata fotosinteze koristi za pojačani rast korijena koji nastoji doći do vode potrebne za rast nadzemnog dijela.
Još jedan mehanizam kojim se stablo bori protiv suše je i zatvaranje stanica puči (otvora na listu). Kako navodi Sviličić (Šumarski fakultet, 2017.) sadržaj vode u tlu utječe na zatvaranje puči preko signalnih molekula fitohormona apscizinske kiseline koja se sintetizira u korijenu u slučaju smanjenja sadržaja vode. Apscizinska kiselina ksilemom (unutrašnjim drvom) dolazi do stanica zapornica gdje povećanje sadržaja apscizinske kiseline prekida ulazak iona kalija, što dovodi do smanjenja turgora (tlaka) i zatvaranja puči.
Vodni i toplotni stres čine sušni stres kojeg uzrokuje nedostatak vode i visoka temperatura. U ljetnim mjesecima stablo se prilagođava sušnim uvjetima odbacivanjem određene lisne mase dok se preostali listovi hlade isparavanjem velike količine vode.
Neka stabla prilagođavaju se suši anatomijom vlastitog lista, na način da površina lista izložena Sunčevu zračenju bude manja (sjetimo se borovih iglica).
Apsorpcija toplinske energije može se ograničiti i reflektiranjem svjetlosti. Tu zadaću imaju epikutikularni vosak na kutikuli i guste dlačice na površini lista koje također reflektiraju valne duljine aktivne u fotosintezi (Pevalek-Kozlina 2003).
Dakle, stabla razvijaju različite taktike kako bi se zaštitila od toplinskog stresa uzrokovanog sušom. Odbacivanje dijela lisne mase tijekom ljetnih mjeseci i reflektiranje svjetlosti pomoću voska na površini lista i dlačica, samo su neki od načina na koje stabla pokušavaju regulirati toplinu.
Naravno, stabla će lakše preživjeti tijekom kraćih sušnih razdoblja, dok će im duža sušna razdoblja biti stresnija i izazovnija. Neke vrste stabala obilno donose plodove i kvalitetnije sjeme prije samog kraja životnog ciklusa kako bi očuvala potomstvo. Postoji čak teza da neka stabla svoju prilagodbu na sušna razdoblja prenesu na svoje potomstvo koje se tada jednostavnije prilagođava, ali ona je jako upitna ako se stablo od početka razvija i doživi zrelost u idealnim uvjetima.
Dok suša ostaje izazov za stabla, ona ipak imaju nekoliko trikova u rukavu kako bi se bolje prilagodila ovim teškim uvjetima. U našem idućem blogu istražit ćemo koliko dugo stablo može preživjeti u idealnim prirodnim uvjetima te usporediti tu sposobnost s ograničenjima koja se javljaju u urbanim sredinama. Do čitanja!