Životni vijek pojedinog stabla ovisi o vrsti stabla, klimi i njenim naglim promjenama, štetnicima i bolestima, te naposljetku genetici i utjecaju čovjeka.
Utjecaj čovjeka izuzet ćemo iz ovog bloga jer je to tema za sebe, a istražit ćemo kako ostali navedeni čimbenici utječu na trajanje života jednog stabla.
Životni vijek stabla uvelike ovisi o njegovoj vrsti. Poznato je kako se stabla dijele na brzorastuća kraćeg životnog vijeka i spororastuća dugovječna stabla. Nije to uvijek tako, ali iznimke potvrđuju pravilo. Brzorastuća stabla su obično pionirske vrste na područjima s ograničenim uvjetima koje stvaraju povoljne uvjete za kasniju pojavu dugovječnijih vrsta. Ova pojava poznata je kao izmjena tipova šumskih zajednica.
Poznate autohtone brzorastuće vrste u Hrvatskoj su mliječ i gorski javor, breze, vrbe, crna i bijela topola, joha i dr.
Gospodarski značajne autohtone dugovječne vrste u Hrvatskoj su hrast lužnjak i kitnjak, obična bukva, borovi, lipe i dr. Nažalost ove vrste često ne dožive svoj puni potencijal jer budu posiječene u vrijeme optimalnog rasta zbog gospodarske iskoristivosti, no šumarska struka pokušava regulirati siječu te uspostaviti ravnotežu između broja mladih i starih sastojina stabala.
Faza starenja kod stabala može potrajati dugi niz godina ovisno o zahvatima i njezi, ali i lokaciji. Hrast lužnjak svoj optimalni razvoj doživi sa 120 godina nakon čega počinje stagnirati i starjeti što može potrajati idućih 120 pa i više godina.
U urbanim sredinama stabla rastu u ograničenim i oskudnim uvjetima za razvoj podzemnog i nadzemnog dijela stabla s obzirom na dostupan prostor i manjak vode, korisnih mikroorganizama te zbijenije tlo. Sve vrste stabala u takvim uvjetima žive kraće. Primjerice obična breza koja bi u idealnim uvjetima doživjela stotinjak godina, u gradu počinje odumirati već u dobi od 50 godina jer je zbog smanjene vitalnosti neotporna na štetnike i bolesti.
Kada bi se u urbanim sredinama osigurali idealni uvjeti, stabla bi živjela duže. No i s time treba biti na oprezu jer neke vrste prerastu prirodne dimenzije uz obilje tla i vode u gradu. Takva vrsta je primjerice planinski bor nižeg rasta (Pinus mugo) koji raste u planinskim predjelima s malo tla. U urbanim sredinama gdje prima obilje vode i tla, on može znatno premašiti visinu iz prirodnog okruženja.
Nadalje, postoje i prašume, specifične po tome što se razvijaju u idealnim uvjetima, neovisno o ljudskom utjecaju. U prašumama stabla mogu postići iznimno visoku dob, a njihov životni vijek ograničen je biološkim čimbenicima poput štetnika i bolesti ili klimatskih promjena. U Hrvatskoj poznate prašume su Čorkova uvala, Ramina dolina, Prašnik, Bijele i Samarske stijene te Klepina dolina. Prašume su biološki bogatije od gospodarskih šuma jer sadrže veći broj starijih stabala koja pružaju stanište raznovrsnim organizmima.
Genetika također igra značajnu ulogu u životnom vijeku stabala. Na primjer, kod mediteranske vrste Cupressus sempervirens (obični čempres), dulje žive jedinke genetski otporne na bolest Seiridium cardinale, poznatu kao rak čempresove kore. Većina čempresa živi između 400 i 500 godina.
Kada se govori o rekordima, najstarije stablo na svijetu je smreka iz švedskog planinskog područja stara otprilike 10 tisuća godina. Svake godine otkrivaju se nove vrste, što znači da se rekordi brzo ruše, ali jedno je sigurno – stabla mogu preživjeti duže od većine drugih organizama na Zemlji.
Obalna sekvoja (Sequoia sempervirens) iz američkog Nacionalnog parka Redwood drži rekord za najviše stablo na svijetu. Ovo impresivno stablo, nazvano Hyperion po grčkom titanu, bogu nebeskog svjetla, doseže visinu od oko 115 metara i staro je između 600 i 800 godina. Za usporedbu, to je više od Kipa slobode, Zagrebačke katedrale i Big Bena.
Priču o životnom vijeku stabala zaključujemo činjenicom da ona posjeduju iznimnu sposobnost prilagodbe, preživljavanja i dugovječnost unatoč svim izazovima klime, genetike, štetnika i bolesti. Te osobine poželjne su i nama ljudima, a posebno su nam važne u urbanim sredinama. Na koji način stabla pozitivno utječu na urbani okoliš i zašto bez stabala nema ni gradova, saznajte u idućem nastavku naših Arborističkih crtica. Do čitanja!